Predgovor
Ne vjerujem u sudbinu koja pogađa ljude bez obzira na to kako djelovali, ali vjerujem u sudbinu koja ih pogađa ako ne djeluju.
Buda
U povijesti čovječanstva najviše neljudskih djela i zločina počinjeno je zbog posluha. Više zlodjela počinjeno je u ime posluha nego zbog svih sedam glavnih grijeha zajedno. Zgriješit ćeš zbog ponosa, zavisti, proždrljivosti, požude, pohlepe, gnjeva ili lijenost i za tebe će reći: “To je loš čovjek,” ali ipak je čovjek. Zgriješit ćeš zbog posluha i za tebe će reći: “To nije čovjek.” Posluh nije ubrojen u sedam glavnih grijeha jer se smatra kako čovjek koji je obdaren slobodnom voljom neće biti poslušan, već razborit pa stoga posluh nije trebao biti mana čovjeka nego vrlina strojeva.
Iako posluh nije ubrojen u sedam glavnih grijeha, užasavajuće su posljedice djelovanja zbog slijepoga posluha. Društvo u kojemu danas živimo u poodmakloj je fazi truljenja. Narušavaju ga oni koji misle kako znaju što je dobro, uništavaju ga i oni koji bi nas željeli spasiti od onih koji tvrde da znaju što je dobro, ali najviše ga uništava poslušna masa ljudi koji se klate na vjetru pogleda uprta u neodređenu smjeru. Čekaju vođu ili pastira kako bi mu dragovoljno predali u ruke svoje živote i svoje sudbine, kao i živote i sudbine svoje djece. Ako prije naiđe pastir, ljudi klade imaju sreću jer će ih pastir odvesti do obližnje livadice na ispašu. Ako, međutim, ljudi klade dožive nesreću pa naiđe vođa, najprije odvede stado u rat, a nakon rata na rajske livadice, vječnu ispašu. Bilo kako bilo, i pastir i vođa znaju kako je stadu dostatna livadica. Zato mu ne pokazuju nešto ljepše ili drugačije. A on? Bio on pastir ili vođa, taj kojemu se dragovoljno predajemo, on najčešće ne može upravljati ni svojim vlastitim životom, ali “odgovorno” i s velikim žarom tvrdi kako može upravljati našim životima. A mi? Predajemo slobodnu volju najčešće bez borbe, iako je slobodna volja jedini dar kojim nas je Bog obdario, smatrajući je jedinom konstantom koja će nam trebati u cijelome životu.
Vjerojatno nikada ne bih posegnula za literaturom iz Drugoga svjetskog rata, koja svjedoči o masovnim istrebljenjima ljudi zbog posluha ideologiji, da nisam shvatila koliko je tanka granica između tih užasnih događaja i fenomena društvene izolacije i eliminacije “drugačijih” pojedinaca koji je i danas, nakon šezdeset godina, uočljiv gotovo u svim društvenim segmentima: obitelji, radnoj sredini i državi. Dok će svi normalni ljudi, bez iznimke, s gnušanjem i osudom promatrati posljedice Hitlerova poimanja svijeta, nisu svjesni kako se u svojoj maloj sredini i sa svojim malim ovlastima često ponašaju na tragu Hitlerove ideologije. Otac se odriče sina homoseksualca; majka se odriče kćeri koja je rodila dijete druge boje kože; djed proklinje unuka jer se duhovno pronašao u Krishni, a ne u Isusu; kolege zlostavljaju kolegu jer je pametniji, gluplji, veći bogalj od većine; političari preziru sve one koji nisu ljevičari ili desničari, ili u centru; navijačima na utakmicama vratne žile nabreknu od prostota koje su sposobni udjeliti navijačima drugoga kluba; djeca u školama koja se u čoporu izruguju bolje odjevenome ili lošije odjevenome, ili djetetu čiji su roditelji stočari, ili djetetu čiji su roditelji nuklearni fizičari, ili djetetu koje ne ide na vjeronauk jer su njegovi roditelji Jehovini svjedoci ili, ili, ili…. Da se jednoga jutra probudimo i shvatimo kako smo svi iste rase, vjere i boje, do podne bismo smislili neki novi razlog za predrasude. (George Aiken)
Dramatični prikazi najekstremnijega oblika državnoga posluha, koji se mogu opisati djelovanjem Hitlerove stranke, ili obiteljskoga posluha, koji se može opisati dramatičnim prikazom tragedije obitelji Fritzl u Austriji, ili pak vjerskoga posluha koji se može opisati masovnim samoubojstvom 918 ljudi u Jonestownu – možemo shvatiti kao upozorenje o razmjerima tragedija koji mogu nastati zbog slijepoga posluha autoritativnim figurama te kao primjer kakve posljedice nastaju kad autoritet prijeđe moralne ovlasti.
Prožimlju me trnci kad pročitam kako je 6.000.000 ljudi u Hitlerovoj Njemačkoj stradalo PO ZAKONU. Da je 300.000 mentalno i tjelesno retardiranih osoba u Hitlerovoj Njemačkoj ubijeno PO ZAKONU. Da je Josef Fritzl smatrao kako kao otac ima ZAKONSKO PRAVO utamničiti kći i držati je zatočenu pune dvadesetčetiri godine. Da je velečasni Jim Jones smatrao kako ima PRAVO OD BOGA narediti članovima svoje vjerske zajednice da ga osobno isprate na drugi svijet.
Što uopće znači ZAKON ako dopušta mogućnost oduzimanja slobode drugome ljudskom biću? Što znači ZAKON ako se pod njegovim okriljem nesmetano može ubijati, mučiti, sakatiti, duševno ugnjetavati druge ljude? Može li ZAKON nekome dati moral ako ga nema? Prisjećam se riječi Neala Donalda Walscha: “Kad je tehnologija vrste razvijenija od njezinoga morala, etike ili duhovnosti, tada se svemir suočava s djecom koja se igraju žigicama.” Situacija kad postoje zakoni, a nema morala istovjetna je stanju kad se djeca igraju žigicama i velika je, gotovo opipljiva vjerojatnost da će djeca izazvati požar. Zakon nije isto što i pravda, no naučeni smo vjerovati kako je nešto pravedno samo zato što je po zakonu. Previše je ljudi odlučilo povjerovati i postupati tako jer se povode tom pogrešnom percepcijom. Mnogi su ljudi mučeni, sakaćeni, fizički i psihički ugnjetavani po zakonu. Zakon nije isto što i pravda. Zakone donose ljudi. O pravdi odlučuje pojedinac u suradnji s vlastitim razumom i vlastitom odgovornošću. Vlastitom savješću, ako je ima.
Ova knjiga je pokušaj približavanja i upoznavanja ljudi s fenomenom posluha koji se ne spominje tako često kao krivac za mnoga počinjena zlodjela, a zbog kojega su iskrvarile mnoge duše i mnoga tijela, a mnoga još krvare. Podsjetit će vas i na univerzalne zakone koji postoje od pamtivijeka, a koje ste zaboravili jer se za opažanje kao medijima isključivo koristimo očima i ušima. Tako ste vidjeli samo trenutačne zakone koje su pisali jedni ljudi za druge ljude. Ti drugi ljudi povjerovali su kako je ono što je vidljivo oku prava istina. Ali istinu i zbilju oko ne vidi. Istina se gleda dušom.
Pročitajte još jednom poznate priče iz ne tako davne prošlosti. Mjesto radnje svih priča nedavno je dvadeseto stoljeće i prag novoga dvadesetprvoga stoljeća u koje smo zakoračili još gluplji i još naivniji nego što to prirodna evolucija može tolerirati bez većih posljedica za našu vrstu. Pročitajte još jednom poznate sudbine koje imaju isti nazivnik. U svima je autoritativna figura koja je odlučila prijeći razumne ovlasti i pritom nanosi veću ili manju nepravdu drugom ljudskome biću ili velikoj skupini ljudi te ugrožava njihovu slobodu i njihove živote. Ti najstrašniji primjeri posluha u povijesti neka vam posluže kao podsjetnik kako biste mogli sagledati katastrofalne posljedice koje nastaju kad se ta “ljudska sklonost” ne prepozna i ne iskorijeni dok nije prekasno. Neka vam knjiga pomogne da prepoznate kada vas pojedinci ili sustavi namjerno uvode u posluh, kako biste se na vrijeme mogli obraniti od upadanja u zamku iz koje nema povratka. Knjiga je pogled na sve ono čemu ste svjedočili osobno ili na sve ono čemu su tijekom povijesti svjedočili vaši oci, ali mojim očima i mojim sustavom vrijednosti.
Usudite se pogledati bez straha.